Jesmo li rođeni da trčimo?

Knjiga "Rođeni da trčimo" je fascinatna i inspirativna priča o trčanju kao načinu života i pogledu na svijet.

U ovoj rečenici je sadržano više istina o trčanju koje autor knjige Christopher McDougall otkriva kroz svoju ličnu i profesionalnu potragu za odgovorima o čovjeku kao biću predodređenom za trčanje i tajanstvenom plemenu Trčećeg naroda –Tarahumara, koje je u izolovanom Bakarnom kanjonu, sačuvalo stil života drevnih predaka. 

Sam autor je trkač koji zbog povrede stopala, tačnije petnog trna, kreće u potragu za medicinskim objašnjenjem problema. Ujedno, kao novinar Runner`s Worlda, po bespućima meksičkih planina Siera Madre traga za indijanskim plemenom superšampiona koji po vrletima, bez odmora, jako brzo trče stotinama kilometara u sandalama sačinjenim od kože ili starih automobilskih guma a da pri tome nemaju uobičajene povrede s kojima se većina trkača suočava.

Kroz dinamičnu strukturu knjige,  smjenjuju se epizode koje preispituju fenomen trčanja kroz različite naučne discipline što djelu daje višestruko na značaju. Prvenstveno, McDougall podržava hipotezu da se evolucija određenih karakteristika kod čovjeka može objasniti njegovom adaptacijom na dugo trčanje koje je imalo veliki značaj za opstanak naših dalekih predaka. Nakon što su se iz šuma preselili u savane, morali su razviti sposobnost da trče jako dugo kako bi tokom lova izmorili plijen i stigli ga. Ovu tvrdnju argumentuje činjenicama da su određene morfološke karakteristike čovjeka, a neke od njih su dužina i elastičnost tetiva i ligamenata, svod na tabanima, veličina gluteusa, nastali kao adaptacija čovjekove potrebe za dugim trčanjem.

Raramuri ili narod koji trči

McDougall, fasciniran plemenom brzih i izdržljivih trkača, kroz antroploško putovanje opisuje njihovu istoriju kao slijed migracija i stradanja zbog kojih su bježali i povlačili se u nepristupačne krajeve štiteći tako sebe nekad davno od Kortezovih osvajača, invazije konjanika Panča Vilje, španskih tragača za srebrom, svirepih lovaca na glave koji su umjesto apačkih na naplatu donosili skalpove miroljubivih Raramura, Jezuitskih misionara koji su im donijeli Bibliju i smrtonosni virus u plućima, a danas od narko kartela. Trčanje, odnosno bježanje od problema je bio njihov odgovor na napad i sukob. Postali su nevidljivi ljudi koji su nepristupačnost planinskih vrleti i zamke brutalne prirode koju su izabrali za dom koristili kao svoj štit.

Iako su izvrsni trkači, Raramuri, poznatiji kao Tarahumare, imenu koje su im dali konkvistadori ne razumijući njihov jezik, nisu nikakvi takmičari. Za njih je trčanje način života, osnov folozofije i duhovnosti, aktivnost koja savršeno korespondira s uzornom kulturom koju su stvorili, društvom bez nasilja, zajednicom humanosti. Njihove trke su ritualne i na njima trkači iz različitih sela trče distance i do 200 km ali se između sebe ne takmiče jer je njima samo učešće utjelovljenje zajedništva.

Oni mogu da trče i do 600 km za 48 sati lomatajući se po stjenovitom terenu pri čemu krše sva pravila moderne nauke o ishrani u sportovima izdržljivosti jer kod njih nema „carbloadinga“, suplementacije, energetskih gelova tokom trke, proteinskih barova i šejkova za oporavak. Naprotiv, ishrana im je jako siromašna i zasniva se na kukuruzi i grahu, noć pred trku se oblokavaju domaćim pivom a zatim na start dolaze bez zagrijavanja i nonšalantno istrče 12 maratona bez prestanka. McDougall preispituje imunost ovih trkačkih bogova na uobičajene povrede i odgovor na pitanje zašto se uprkos tehnologiji proizvodnje patika koja je fokusirana na zaštitu od povreda ipak 80% trkača u patikama povrjeđuje traži u laboratoriji na Harvardu i Nikeu.    

Kome je knjiga namjenjena  

Mnoštvo likova s kojima se autor susreće, anegdota, epizoda, digresija čine knjigu izuzteno zanimljivom, čitljivom i sadržajnom. McDougall je odličan narator koji vješto balansira količinom naučnih činjenica, uzbudljivim avanturama, opisima surovih i prelijepih krajolika i zanimljivim biografskim pričama tako da čitaoca svo vrijeme drži jednako zainteresovanim. Sama naracija, ton i stil pisanja, čine ovu knjigu zanimljivim štivom kako trkačima amaterima, dugoprugašima, ultrašima ali i onima koji se ne bave trčanjem jer su slojevita struktura i pristup temi takvi da će i publici van trkačkog spektra priča biti jednako fascinantna.  

Uticaj na svijet trčanja

Od svog prvog izdanja iz 2009. godine,  knjiga je imala izuzetno veliki uticaj na svijet trčanja. Prodato je preko tri miliona kopija širom svijeta (podatak iz 2015) a na listi bestselera New York Timesa se zadržala više od četiri godine. 

Knjiga je prije svega snažno doprinijela popularizaciji trčanja, ultramaratona, bosonogog, odnosno minimalističkog trčanja te skrenula pažnju na zagovornike prirodnog trčanja koji se nisu dovoljno glasno čuli prije njenog publikovanja. Micah True, poznat kao Caballo Blanco, bijeli trkač i osobenjak kog su Raramure prigrlile kao svog, je zahvaljujući knjizi danas kultna figura nakon čije smrti je ostala trka koju je organizovao kako bi pomogao plemenu, svjetska pažnja koju je usmjerio na ove superatlete i snažan uticaj na koncept čovjekovog oslobađanja kroz trčanje i jedinstvo s prirodom. Dokumentarni film "Run Free - True Story About Caballo Bianco", sniman u periodu 2009-2013 je premijerno prikazan na Bostonskom maratonu, 2015. godine.

McDougall je takođe podstakao druge da pišu o trčanju, da organizuju trke i pokrenu projekte koji pomažu zajednicu Raramura, njihovu održivost ali i nastupe njihovih trkača na takmičenjima. Davno najavljena filmska adaptacija knjige je zapela negdje u Hollywoodu, što možda i nije tako loše. Preveliki publicitet koji bi ekranizacija priče o Raramurima donijela plemenima i oblasti Bakarnih kanjona bi svakako narušio njihov mirni život koji su vijekovima čuvali. Brojni avanturisti bi pohrlili put Meksika u nove avanture, nagrnuli put plemena koja vode život u osami, nemaju novac u opticaju, nemaju trku s vremenom i veoma su podozrivi prema nametljivim i direktnim znatiželjnicima. 

Kako do knjige

Knjigu sam prvi put čitala u orginalnom naslovu taman negdje nakon svog prvog istrčanog polumaratona. S velikom pažnjom (close reading) sam isčitavala redove koji su otkrivali nove teze, uvodili nove pojmove, otvarali nove teme, opisivali nepregledno prostranstvo meksičkih planina Siera Madre. Uporedo bih prstima prelijetala po tastaturi i dodatno pretražilava po internetu sve o čemu je McDougall pisao kako bih što bolje razumjela svijet koji mi se otvarao. Sve ono što sam o trčanju tad saznala, potvrdu će kasnije naći kroz moje osamljivanje, treninge u brdima, meditativnu moć dugog trčanja a knjiga će postati, kako je Veronika Jurišić u svojoj recenziji napisala „neiscrpan izvor inspiracije za duge treninge – za ona trčanja kad maratonac izgubi pojam o vremenu, štoperici, kilometrima i jednostavno se utopi u kretanje, savladavanje prostora". 

Ponovo joj se vraćam. Ovoga puta njenom odličnom srpskom prevodu koji je objavila izdavačka kuća Neopress. 

Zahvaljujući saradnji s Neopressom, knjiga "Rođeni da trčimo: skriveno pleme, superatletičari, najveća trka koju je svijet ikad video“ je od sad dostupna i čitaocima bloga Trčim jer štrčim. Svi zainteresovani svoj primjerak mogu naručiti putem našeg inboxa na Facebooku.

Foto: TjŠ, internet

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.