U želji da pomognu sebi ali i
drugima, trkači širom svijeta društvenim aktivizmom podižu svijest o brojnim
problemima u zajednici, pojedincima i grupama kojima je pomoć potrebna. Organizuju
trke, druženja, rasprodaje, licitacije i druge aktivnosti u koje žele uključiti
širu društvenu zajednicu kako bi njene članove upoznali sa određenim problemom
i podstakli ih da svojim učešćem i donacijama podrže odabrani cilj. Upravo ova dimenzija
trčanja mi daje razlog više da ga volim i da budem ponosna na sve napore kojima
trkači i trkačice dokazuju svoj trkački altruizam.
Na 27. Beogradskom maratanu, na
kojem je ove godine rekordno učestvovalo više od 3.600 trkača i trkačica, njih
preko 800 je trčalo kao dio Belhospice tima za koji su uspjeli sakupiti
planiranih 15.000$. Inače, Belhospice je specijalizovana dobrotvorna
organizacija koja pruža palijativno zbrinjavanje pacijenata za koje je prognoza
ograničena. Na iznos koje je prikupila trkačka zajednica, donatori će dodati
još toliko kako bi se osposobila prva platforma u Srbiji za online prikupljanje
donacija što će organizaciji Belhospice donijeti dugoročnu održivost. Međutim,
u nedjelju se u Beogradu nije trčalo samo za Belhospice već i za Nacionalno
udruženje roditelja djece oboljele od raka (NURDOR), Pokret za brigu o
starijima 65+, Udruženje DEBRA i „djecu leptire“ i brojne druge organizacije i
pojedince.
Na američki način
Moj zemljak, sjajni trkač koji
već dugi niz godina živi u SAD, Igor Stević, mi je pisao o tome koliko je u u
američkoj trkačkoj kulturi prisutna tradicija organzovanja humanitarnih akcija
i podizanja svijesti o odrđenim problemima u društvu. Organizatori trka se, svjesni
da će na taj način privući veći broj učesnika, tokom priprema opredjeljuju za humanitarnu
organizaciju kojoj žele pomoći i dio sredstava alociraju u tu svrhu. Drugi
način je da se uspostavi partnerstvo sa izabranom organizacijom kojoj se ustupi
određeni broj startnih paketa čijom prodajom organizacija stiče finansijsku
dobit. Ovakvu praksu primjenjuju prestižni maratoni kao što su New York City,
Boston ili Chicago za koje se mnogim trkačima teško ili gotovo nemoguće
kvalifikovati. Oni međutim imaju mogućnost da izaberu neku od partnerskih
humanitarnih organizacija, prikupe definisani minimum sredstava kako bi sebi
obezbijedili učešće. Partnerska humanitarna organizacija će omogućiti trkaču da
na online platformi izradi svoj „home page“ i putem sigurnog linka prikupi
željena sredstva koja se direktno prebacuju u humanitarne svrhe. Minimalni
iznos koji je na ovaj način bilo potrebno prikupiti ove godine za učešće na
Bostonskom maratonu iznosio je 4-5.000$ i nije uključivao troškove registracije
za trku.
Igorovu
ličnu priču su obilježila stalna nastojanja da sebi obezbijedi učešće na
prestižnim trkama. U vrijeme kada je
razmišljao o učešću na New York City maratonu, dijagnostikovan mu je dijabetes tip
1 ali se on uprkos svim izazovima i teškoćama koje je bolest nosila sa sobom,
zahvaljujući svojim brzim nogama, velikim srcem i odlučnošću, uvijek uspijevao
kvalifikovati za sve željene trke. Njegov rekord na maratonu je 2:48 dok je na
50 milja najbolji rezultat ostvario u vremenu 6:25. Nastavio je svojim ličnim
primjerom da inspiriše druge prikupljaći hiljade dolara koje je donirao u svrhu
daljih istraživanja i borbe protiv šećerne bolesti. Citiraću samo dio njegove
izjave: „Sve moje uspjehe motivisali su dijabetičari koje srećem na
humanitarnim trkama. To su ljudi koji žive širom Amerike i Kanade i koji prate
svaki moj korak. Sama svijest o tome da moj uspjeh može pomoći nekom djetetu da
se ne stidi što sa sobom nosi iglu i špricu ali i motivisati ga da trči za
atletski tim svoje škole, tjera me da treniram sve bolje i pomjeram vlastite
granice. Fantastično je kada možete svoju strast i postignuća pretvoriti u
nešto altruistično i opipljivo“. Na bosanski način
Jednako sam ponosna i na Darija
Ružića, trkača i prijatelja iz Sarajeva koji je svojim trkačkim podvigom i
aktivizmom dao primjer svima nama kako da svoje km pretvorimo u KM (konvertibilna marka, bh valuta) i
pomognemo onima kojima je pomoć potrebna. A njegova priča je sljedeća. Dobar
dio zime i proljeća smo trenirali skupa jer se Dario već ranije prijavio za
učešće na Bečkom maratonu. Svoj izazov je učinio još većim i vrjednijim kada je
odlučio da stazu bečkog maratona istrči za djecu Mjedenice, tačnije za njihov
tim koji učestvuje na paraolimpijskim takmičenjima te pokrenuo inicijtivu „Trčim
za bolje sutra“ kojom je želio prikupiti sredstva potrebna za nabavku sportskih
kompleta za mjedeničke takmičare. Pretrčani kilometri i donacije su se gomilali
ali je nažalost, zbog povrede, Dario morao prekinuti sa treninzima završavajući
pripreme sa najduže istrčanih 27 km. Ne znam za Darija, ali ja sam imala strašnu
tremu zbog njegovog učešća i savjetovala ga da istrči polumaraton ukoliko
bolovi u koljenima budu nepodnošljivi. 13. aprila, Dario Ružić je istrčao svoj
prvi maraton, stekao mnogo novih prijatelja u „Mjedenici“ i postao jedan od
mojih ličnih uzora.
Ako je jedan od razloga zašto
volimo trčanje to što nam pomaže da danas budemo bolji nego što smo bili juče,
onda je pravo vrijeme da u definiciju uvedemo i pogled u budućnost i kažemo da
trčimo jer sebi i drugima želimo bolje sutra. Da ne ostane samo da sam jaka na riječima, ovom prilikom najavljujem svoju inicijativu "mijenjam km za KM" koja će trajati do završetka Sarajevskog polumaratona a kojom ćemo prikupljati sredstva za partnersku organizaciju koju ćemo odabrati narednih dana.
