Horor priče: Kad (ne)ljudi ostave ljude na planini

Madeira

Obično subotnje druženje na kom smo jedno drugom trebali dati osvrt na neka lična postignuća i iznijeti planove za naredni period se neočekivano pretvorilo u ispovijesti o traumama i razočarenjima koje smo s partnerima doživjeli na planini. Kad malo bolje razmislim, sve je zapravo vodilo ka tome. Nakon što smo se dotakli eventualnih zajedničkih planova u kojima je osim izuzetne fizičke i mentalne snage ključno povjerenje koje bi kao partneri morali imati jedno u drugo, zadrška koju smo oboje osjetili razgovarajući o novim izazovima nas je ohrabrila da iznesemo bolna iskustva kako bismo bolje razumjeli očekivanja koja od budućih partnera imamo na planini. Naša lična iskustva a kasnije u tekstu i iskustva drugih outdoor entuzijasta dijelim s vama kako bih ukazala na rizike i odgovornost koju imamo jedni prema drugima u zajedničkim avanturama te kako traumu da učinimo našim saveznikom i učiteljem.

Njegova priča

Prijatelj i ja smo se spremali za zajednički projekat koji je i njemu i meni predstavljao izuzetan test izdržljivosti. Obojica smo iskusni trkači, izuzetne kondicije ali ono za šta smo se spremali je izazov na kakav su samo rijetki spremni. Treninge snage i trčanja smo radili odvojeno ali smo povremeno odlazili na planinu spremati se za ono što nas je čekalo. A čekalo nas je jako puno uspona u zimskim uslovima pa je prijatelj predložio da odemo na turno skijanje. Meni je to bilo prvi put da sam na turnim skijama i radovao sam se novom iskustvu. Moj prijatelj je čitav život na planini i imao sam potpuno povjerenje u njega da zna šta radi. S obzirom da nisam imao svoju opremu za turno skijanje, donio mi je svoje stare skije i kože. Našli smo se u podnožju planine gdje sam ostavio suprugu i djecu. S obzirom da je riječ o skijalištu, plan je bio ispeti je okolo na turnim skijama a potom se ski stazom spustiti do podnožja gdje će me čekati moji. Dan nije bio idealan. Naprotiv, gusta magla je zaklanjala vrh pa je vidljivost pala na svega nekoliko metara ali smo se držali plana i krenuli. Čim su počele ozbiljnije uzbrdice, shvatio sam da nešto nije u redu s kožom na jednoj skiji jer je pri usponu spadala. Podesio sam je jednom i nastavio dalje. Ubrzo smo na strmom dijelu padine sreli grupu turno skijaša koji su takođe radili uspon do vrha pa smo se s njima upoznali i kratko porazgovarali. Kada smo svi krenuli zajedno prema vrhu, koža sa skije mi je ponovo spala pa sam dozvao prijatelja da mu kažem da opet imam problem i da moram kožu podesiti što iziskuje nekoliko minuta očekujući od njega da će me sačekati. Nije se mnogo obazirao na mene već je s grupom koju smo sreli nastavio dalje i vrlo brzo nestao u magli. Nakon što sam podesio opremu i tragovima krenuo za njima, koža je ponovo spala pa sam odustao od daljeg uspona na skijama. Odlučio sam do vrha isplaninariti ali u skijaškim cipelama je to bilo nemoguće jer je snijeg bio predubok. Dozivao sam ga ali odgovora nije bilo. Pokušao sam ga pozvati telefonom međutim nije bilo signala. Pokušao sam odskijati cjelcem nazad ali pošto nisam znao gdje sam a po magli se bilo teško orjentisati, odlučio sam da je najsigurnije da se pješice spustim nazad prateći trag turnih skija. Čim sam uhvatio signal, pozvao sam suprugu i rekao joj da se vraćam jer me prijatelj ostavio. Oboje smo bili u šoku. Nisam očekivao da mi se tako nešto može desiti posebno jer se radilo o iskusnom gorštaku. Mislio sam da će biti odgovoran koliko i fizički spreman, ali očigledno da nije. Kasnije sam ga sreo u podnožju. Spustio se ski stazom, kako je i bilo planirano. Pitao sam ga zašto me ostavio. Odgovorio mi je nonšalantno: “ Zvao sam te ja, bio nedostupan. Mislio sam poslati GSS po tebe al' nije bilo signala“. 

Saslušala sam ga s pažnjom a onda mu kao pojašnjenje da se to dešava i drugima ispričala svoje iskustvo.

Moja priča

High Sierra

Partner i ja smo bili na višednevnom planinarenju stazom kroz divljinu koja je njemu bila poznata, ali ne i meni. Prije nego što smo krenuli napomenula sam ga da planiram praviti izvještaj i videoreportažu pa ću morati fotografisati i snimati predjele koje smatram bitnima za priču. Rekao je da nema ništa protiv. Takođe, znajući kako zna tersati i ljutiti se zbog sitnica, prije polaska sam rekla da na planini ne smije biti svađe i postavila pravilo “ko se ljuti, uvalim mu kruti“ na šta se nasmijao i rekao da se slaže. Karta, digitalni zapis staze, GPS uređaj su bili kod njega. Povremeno bih se interesovala o konfiguraciji staze, rasporedu uspona koji nas je čekao tog dana, uzimala mapu kako bih lakše sve vizuelno zapamtila i analizirala korisnost sadržaja karte koju smo nosili sa sobom a onda je vraćala njemu. Malo je reći da su me predjeli kojima smo hodali oduševljavali ljepotom. Pogledima sam upijala impresivne vizure planinskih krajolika, fotografisala i snimala, trčkarala za njim kako ne bih zaostajala. Na jednom mostiću sam se zadržala snimajući fotografije, a zatim i video kako bih dočarala huku snažnog planinskog potoka. Moj partner je zastao a zatim rekao da krenem da ima i ljepših dijelova za snimanje. U tom trenutku meni je to bio najljepši koji sam mogla zamisliti. Staza je dalje vijugala iza stijene i vidjela sam da je zamakao. Zadržala sam se tu kratko razmišljajući da ide polako i da ću ga stići. Potrčala sam za njim, ali ga nije bilo. Nije mi bilo jasno kako je mogao tako daleko otići a onda sam shvatila da je trčao kako bi mi što dalje odmakao. Već me počela hvatati panika. Ubrzo sam stigla na mjesto gdje se staza račvala, tačnije jedna je nastavljala pravo, druga se odvajala desno. Inače, staza nema planinarske markacije jer je ugažena i jasna samo su na mjestima ukrštanja s bočnim trailovima postavljeni putokazi. I baš taj jedan putokaz pred kojim sam stajala je pao na zemlju, neko ga je prebacio na suprotnu stranu, on se zarotirao i umjesto da me usmjeri pravo, pokazao mi je da skrenem desno. Ubrzala sam stazom dovikujući njegovo ime. Ništa. Na leđima sam nosila ruksak težak 15-ak kg ali sam trčala svo vrijeme. Pomislila sam da me konačno doveo negdje gdje će me izgubiti i gdje me niko neće pronaći! Jer nije bilo prvi put da me ostavi na planini. Sjetila sam se neugodne situacije kad je godinu dana ranije ubrzao i ostavio me na velikoj ferati samo zato što sam nedugo prije ulaska u feratu zastala da dospem vodu a on je smatrao da mi ne treba. Sjetila sam se ranijih rizičnih uspona na stijenama zbog kojih sam ga upozorila da me ne izlaže opasnostima za koje nisam spremna, sjetila sam se pada i ozbiljne povrede na skijanju zbog njegovog nagovora da skijamo gdje inače ne bih. Sjetila sam se riječi njegove prijateljice da on često ljude gura izvan granica njihovih ličnih sposobnosti i prihvatljivog rizika. Još veći strah me obuzeo. Iako nije bilo signala, stavila sam telefon na “plane mode“ kako bih štedila bateriju ukoliko zanoćim izgubljena i budem morala tragati za signalom da pozovem bilo koga. Kretala sam se nizbrdo. Ne znam koliko je to trajalo. Meni vječnost. Onda sam se sjetila da, kada sam gledala vertikalni presjek staze koji smo trebali proći tog dana, pred nama je trebao bio uspon a uspona nije bilo na vidiku! Dakle, ja sam na pogrešnoj stazi, panično zaključujem. Krećem trčati nazad, sve uzbrdo. Bez daha stižem do križanja na kom sam pogrešno skrenula. Još jače brdo je ispred mene. U susret mi ide dvoje planinara koji kažu da me momak čeka na vrhu uspona i da mi duguje večeru jer me izgubio. Govorim im da ja nemam više momka i da mi duguje mnogo više od večere. Stižem ga, sjedi i čeka me. Hiperventiliram što od umora, što od panike. Ne znam za sebe. Sjedi mirno, bez truna empatije. Kaže da mu je žao što sam se izgubila. Ne vjerujem mu. Insistiram da dalje ja idem prva a on iza mene jer ću se tako osjećati sigurnije. Ne dozvoljava. Nikada se nije izvinio što me ostavio tad niti je preuzeo svoj dio odgovornosti što sam se izgubila. Naprotiv, okrivio je mene. Kasnije sam svom advokatu rekla da ako mi se nešto loše desi na planini dok je on sa mnom ispita okolnosti i njegovu odgovornost za to što mi se desilo. 

Zašto se dešavaju ovakve stvari

Naivno je očekivati da će se ljudi koji su manipulatori, sebični, imaju neki kompleks ili poremećaj ličnosti drugačije prema nama ponašati samo zato što smo u prirodi. Iako bi se trebalo podrazumijevati da smo u prirodnom okruženju, posebno kad smo izloženi riziku, odgovorniji jedni prema drugima, nažalost, nije uvijek tako. Ima onih koji će, bez obzira na okolnosti, i dalje imati nekontrolisan napad bijesa kad nešto nije po njihovom, onih koji će zajednički poduhvat vidjeti kao poligon za dokazivanje svoje nadmoći, fizičke i/ili psihičke. Takođe, to što su prema vama iskazali izuzetnu neodgovornost, ne mora značiti da su prema svima takvi. Naprotiv, u grupi i pred drugima, manipulatori mogu uspješno kontrolisati svoje slabosti, dok će jedan na jedan s vama pokazati svoje pravo lice, pokvariti vam dan na planini i što je najgore, izložiti vas nepotrebnom riziku i stresu. To što nekoga na isti način pokreće adrenalin i učini nam se idealnim partnerom za avanturu ne znači i da je pametan i pravi izbor za njenu realizaciju. Šta znam! Raspitajte se kod drugih osoba s kojima je već bio/bila u prirodi, bivših partnera ili se oslonite na intuiciju koja će možda bolje procijeniti vrijedi li avantura s takvom osobom nelagode u stomaku koja će vas pratiti svo vrijeme. 

Na planini nema svađe

Sjećam se da je poznanik ovim riječima započeo anegdotu o alpinisti koji je s partnerom otišao na penjenje a onda se s njim posvađao. Kako se možeš s partnerom posvađati na planini?! Čudila sam se tad i još uvijek se čudim kad čujem slične priče pripadnika gorskih službi spašavanja koji zbog neodgovornih pojedinaca, često u najtežim vremenskim uslovima, nerijetko sred noći, pretražuju nepristupačne terene tragajući za izgubljenim avanturistima. Jedne prilike, dvojica prijatelja su se po magli zaputili na jedan naš vrh (>2000 mnv), na pola staze se posvađali i razišli. Jedan od njih je nakon što se vratio u grad pozvao nadležni GSS i obavjestio ih da je na planini ostao njegov prijatelj. Vođa GSS-a mu je zatražio broj telefona izgubljenog lica, za svaki slučaj da provjeri da li će se javiti jer se može desiti da je u signalu. Telefon je zazvonio, javila se ženska osoba i objasnila da je njen suprug tog dana bio na planini, da se vratio prije dva sata i da trenutno spava. Bez ovog kontrolnog poziva, više pripadnika GSS-a bi po prijavi nepotrebno bila alarmirana i krenula u potragu u noćnim satima samo zato što su se dvojica, inače intelektualaca, posvađala i nisu bili u stanju javiti se jedan drugom po povratku u grad. 

Puzim

Nedavno je grupa planinara koji su bili brži i vještiji kroz feratu ostavila dvoje izletnika iz grupe te nakon što su izašli iz ferate, nastavila bez njih. Zaostali planinari nisu čuli povike iz prve grupe da po izlasku iz ferate skrenu lijevo pa su nastavili pravo. Imali su na sebi laganu ljetnu odjeću, spuštao se mrak ali i temperatura. Na sreću, naišli su na iskusnog lokalca koji je s psima došao prenoćiti na planini pa im je naložio vatru, dao toplu odjeću da sačekaju dok pripadnici gorske službe kasno u noći nisu stigli po njih. Da nije bilo njega, prijetilo im je tumaranje i najvjerovatnije pothlađivane. Što je najgore, osobe s kojima su tog dana iz drugog grada došli ispeti dvije ferate, nisu ni sačekale da ih GSS prebaci na sigurno, već su sjeli u auto i vratili se kući bez njih. 

U objavi o ovom posljednjem slučaju, postupajući GSS je napomenuo i zamolio planinare da se odgovorno ponašaju prema osobama s kojima dolaze zajedno na planinu, da ne ostavljaju jedni druge jer bi se u slučaju fatalnog ishoda, zbog neodgovornog ponašanja, osim moralne, mogla povući i krivična odgovornost. Za ilustraciju, opisaću dva moguća ishoda fiktivne situacije po uzoru na ranije opisane primjere. Dakle, došao si na planinu s partnerom, ostavio ga u magli, ili bez karte odnosno uređaja za navigaciju ili orijentaciju, zbog svađe ste se razišli, šta god, uglavnom osoba je nestala. 

Ishod 1: Prijavljen je nestanak, pokrenuta je potraga za njim, na desetine ljudi iz GGS-a je na planini kako bi ga pronašli, pronalaze ga, živog. GSS ti ispostavlja fakturu za troškove potrage koja se desila zbog tvog neodgovornog ponašanja. Pronađeni partner te prijavljuje policiji koja te krivično goni zbog ugrožavanja života i tijela druge osobe. Partner podnosi ličnu tužbu protiv tebe.

Ishod 2: Prijavljen je nestanak, pokrenuta je potraga za njim, na desetine ljudi iz GGS-a je u planini kako bi ga pronašli, pronalaze ga, nažalost kasno jer je smrtno stradao. Stvar je vrlo jasna – kriv si. Postupajući tužilac utvrđuje okolnosti, podiže optužnicu protiv tebe. 

Čula sam i za priču o organizovanoj grupi planinara koji su se greškom vodiča izgubili negdje u talijanskim Alpama nakon čega je angažovana spasilačka služba koja ih je helikopterima evakuisala na sigurno gdje su se kasnije upoznali, družili i razmijenili kontakte. Nedugo po povratku kući, dočekala ih je faktura koju su im Italijani isporučili za angažovanje spasilačke službe i evakuaciju helikopterom. Sjećam se i potrage za dvojicom ne baš iskusnih planinara koji su odlučili napustiti vođenu grupu i s planine se vratiti drugim putem. Izgubili su se, baterije telefona su se brzo ispraznile, noć su proveli na drvetu, ujutro se nisu mogli dogovoriti kojim putem dalje da krenu pa su se razdvojili. Jedan je na sreću nabasao na selo, obavjestio policiju da ne zna gdje mu je prijatelj. Dok je potraga za izgubljenim licem trajala, momak koji se izbavio je u policiji davao izjavu, vjerovatno u svojstvu svjedoka a možda i kao osumnjičeni jer je zbog hodanja i probijanja kroz nepristupačne terene bio izgreban i krvav što je moglo ukazavati i na borbu s nestalim licem ili čak ubistvo. Na sreću, nakon potrage i drugi izletnik je pronađen.

Ne znam šta treba da se desi da se ovakvi (ne)ljudi koji ljude ostavljaju na planini opamete i počnu odgovorno ponašati. 

Vedro i odgovorno vam želim!

Foto: privatna arhiva

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.