Put motora ili put maratona?

Nakon što sam s prijateljicama sa sjevera evropskog kontinenta pokrenula dijalog o rekreativnim navikama Norvežana, Šveđana, Danaca i Holanđana koji se ubrajaju u najaktivnije narode u Evropi, jedna od njih mi je prepričala zanimljivu anegdotu koja je otvorila novu polemiku i razmišljanje o motivaciji i trkačkim izazovima. U nastavku uvoda ću vam prepričati situaciju koja je potakla dilemu iz naslova. Direktor moje prijateljice Azre koja živi u Oslu svaki dan dolazi biciklom na posao tako prelazeći ukupno 50-ak km u oba smjera. Nju je zanimalo otkud mu ta istrajnost da svaki dan, čak i po kiši, na posao dolazi dvotočkašem pa je jednom prilikom i započela razgovor na tu temu. Disciplinovani Norvežanin joj je objasnio da muškarci ulaskom u svoje četrdesete dođu u iskušenja koja ih mogu odvesti u dva smjera. Jedan je „put motora“ a drugi „put maratona“.

Kriza srednjih godina

Do skoro, kriza srednjih godina (45-60) se kod muškaraca najčešće manifestovala kupovinom motora ili automobila velike konjske snage. Psiholozi kažu da se na ovaj način oživljavaju dječački snovi ali i pokazuje da godine nisu umanjile njihovu snagu, moć i muževnost i da bi i njihova spoljašnost zapravo mogla da skriva isto toliko snage (da ne kažem bar jednog konja). Stereotipno, srednjovječni muškarci bi se zalijepili za crveni ferari na koji bi se, opet stereotipno, zalijepile zanosne mlađe ljubavnice što bi bilo sveto trojstvo krize srednjih godina.

Međutim, Daily Mail Online piše da su nova istraživanja pokazala da su gore navedeni indikatori prošlost i da su novi trendovi koji ukazuju na krizu srednjih godina tetoviranje, farbanje kose, zatezanje lica ili odlasci na muzičke festivale. Takođe, primjećeno je da muškarci sve češće umjesto „puta motora“ odlučuju izabrati „put maratona“ što bi značilo da se u svojim četrdesetim okreću zdravom životu, počinju vježbati i postavljati sebi izazove o kojima do tada nisu ni razmišljali, sumiraju svoja postignuća i odlučuju da posljednji put u životu „još jednom polude“. Sjećate se autora i junaka filma “Kako postati heroj“? O tome vam pričam. 

„Put maratona“ podrazumjeva odricanje, ektremne napore i učešće na trkačkim, biciklističkim, skijaškim takmičenjima, alpinističkim ekspedicijama što takođe može biti način da se pokaže vitalnost a putem feromona pošalje zavodljiva poruka ciljanom (s)polu. Ispravite me ako griješim, ali ne mislim da bi se one zanosne mlade ljubavnice koje smo vidjeli zaljepljene za crveni ferari isto tako lako zalijepile i za zadihanog maratonca koji nakon pretrčana 42 kilometra, ispruženog jezika, dezorjentisano prolazi kroz cilj i najradije bi zagrlio asfalt ispred sebe. Osim ako ga iza cilja ne čeka ista takva ljuta mašina!

Živjeti punim plućima

 

„Putem maratona“ se živi za trenutak, od svega izvlači maksimum te vodi aktivan i zdrav životni stil. Gore pomenuto istraživanje je pokazalo da se jedan od dvojice ispitanika u svojim četrdesetim i pedesetim odlučuje poboljšati kondiciju ili se baca na neki od ekstremnih sportova. Ispitanici su kao razloge za avanturističke porive kod srednjovječnih muškaraca naveli veća primanja koja su im u toj životnoj dobi na raspolaganju, ostvarenost na poslovnom planu kao i svijest o vlastitom zdravlju i izgledu. 

Nakon što se ostvare na profesionalnom i porodičnom planu, muškarci se u svojim četrdesetim odlučuju postaviti lične ciljeve kao što su maraton, Ironman ili alpinistička ekspedicija kako bi testirali sebe i na ovom polju. Potrebna im je novina, motivacija za nešto što će uraditi samo za sebe i nešto što će ih odvojiti od kancelarijskog života, obaveza, ali će takođe dovesti nove ljude u njihov život, poznanstva i spoznaje.

Istraživanje iz 2014 godine je pokazalo da su i muškarci i žene najmanje srećni oko 44. godine života što takođe može biti povod za preispitivanje vlastitih postignuća, ostvarenja i smisla. Nakon ove faze, osjećaj sreće se ponovo polako vraća.

Društveni statusi i statusni simboli

Telegraf u tekstu „Nove krize srednjih godina“ navodi da su se desile promjene u percepciji društvenih statusa. Ranije je bilo važno pokazati da imate novac i da ste uspješni tako što ste posjedovali stvari koje ste sebi mogli kupiti i brendove kojima ste paradirali. Danas se dešava nešto drugo što ima veze s dugovječnošću jer živimo duže zbog čega ljudi žele neprestalno dokazivati svoju vitalnost te da su spremni da se takmiče. Ujedno, ovo objašnjava popularnost koju među muškarcima i ženama imaju maratoni, triatloni ili avanturistički izazovi. Društveni status se, kako kažu, više ne dokazuje novcem, već vremenom jer onaj ko zna da upravlja svojim vremenom i ostalim resursima, status dokazuje među elitom koja učestvuje na trkama kao što je Marathon des Sables.   

Još malo o našima

Od svojih prijateljica sa sjevera sam takođe saznala da neki Balkanci koji žive u zemljama Skandinavije sve više odbacuju naše južnjačke navike po pitanju (ne)vježbanja i ishrane. Tešku hranu za kojom su tokom prvih godina imigracije čeznuli su zamjenili laganim obrocima koji se promovišu kroz različite koncepte zdrave ishrane, a popodnevno ljenčarenje nakon posla aktivnim odmorom po modelu življenja preslikanom iz kulture u koju se integrišu. Slika koju vidimo tokom ljetnih mjeseci kada naša dijaspora nagrne u svojim skupim automobilima, ipak ukazuje na to da je još uvijek „put crvenog ferarija“ put kojim se češče ide te da će još vremena proteći dok se naši dijasporci ne budu vraćali s tenama u rukama i medaljama s maratona oko vrata.

Foto:  Daily Express, Mirror 

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.