Kada je riječ o trčanju u trudnoći, bitno je naglasiti da je ono dozvoljeno ženama koje imaju urednu i zdravu trudnoću, prethodno nisu imale spontane pobačaje i ne postoje rizični faktori za koje se zna da bi mogli dovesti do neke vrste patologije. Dakle, nastavak redovnih aktivnosti na stazi je dozvoljen samo kada se trudnica posavjetovala s ginekologom koji je ustanovio da ne postoje nikakve smetnje.
Trudnoća je fiziološko stanje tokom kog su buduće majke najviše usredsređenje na brigu o zdravlju ploda pa nerijetko zbog straha da mu mogu naškoditi, prestaju s redovnim treninzima trčanja. Osim toga, okruženje bi moglo osuditi majku trkačicu za nebrigu o plodu i sebičnost a zapravo malo se zna da se u praksi trudnicama preporučuje da i tokom drugog stanja nastave s redovnim treninzima koje je potrebno intenzitetom i obimom prilagoditi novom stanju.
Šta kažu trkačice
Za informacije iz prve ruke, kontaktirala sam Ninu Montgomery, aktivnu rekreativku iz Novog Grada koja je u šestom mjesecu trudnoće s lakoćom završila polumaraton na trci Stazama Branka Ćopića na kojoj smo bile zajedno i Maju Bonačić, uspješnu trijatlonku iz Zagreba kojoj je od svih sportskih uspjeha najdraža srebrena medalja koju je osvojila u štafetnoj trci na pragu sedmog mjeseca trudnoće ostavivši iza sebe devet muških štafeta.
Obje su saglasne da ako je trudnica već i prije trudnoće trčala, pri tome uživa u treninzima, a trudnoća je uredna, ne postoji nikakva prepreka da se i tokom trudnoće nastavi redovno rekreirati. Ženama koje nisu bile aktivne prije trudnoće ne savjetuju da počnu trčati čak ni uz urednu trudnoću. Naglašavaju da ne treba zanemariti ni činjenicu da je svaki organizam različit te da se trudnice trebaju rukovoditi vlastitim osjećajima po pitanju nastavka trčanja u trudnoći.
Postoje li rizici?
„To je prvo pitanje koje sam postavila svom doktoru“, rekla mi je Nina. „Čovjek se nasmijao i jednostavno objasnio da moj život i dnevne rutine treba da se nastave kao što su i bile. Čak je naveo da bebe čije se majke bave sportom u toku trudnoće, imaju jače srce i otporniji organizam. Takođe, porod je mnogo lakši ženama koje su aktivne i tokom trudnoće“.
Maja koja izvanredne sportske rezultate postiže uz redovan posao psihologinje, porodične obaveze i vođenje bloga 3 u 1 mama na internetu dodaje: „Preporuka za svaku trudnoću je da ne mijenjamo bitno životne navike - od promjene prehrane pa do vježbanja. Štoviše, u jednom radu se navodi da bi za maratonku bilo stresnije naglo prestati trčati u trudnoći, nego nastaviti intenzivno trčati. Mislim da je pritom važno pratiti unutrašnji osjećaj, koji će nam najbolje reći šta i kada smijemo“.
Da li smanjiti obim i intenzitet treninga?
Nina je intenzitet treninga smanjila poslije četvrtog mjeseca trudnoće i nastavila trčati polumaratone ili kraće trke dok se Maja pridržavala smjernica da ne trči više od 45 minuta u kontinuitetu te da pazi da je uvijek u aerobnoj zoni, odnosno da joj puls ne prelazi 140 otkucaja u minuti. Ostalim trudnicama koje se redovno rekreiraju preporučuje da nose visoke i kvalitetne patike koje će im čuvati gležnjeve i steznik za vrijeme treninga kako bi sačuvale leđa.
Koliko dugo trčati i kad prestati
Nina je tokom trudnoće istrčala tri polumaratona i nekoliko manjih trka od 5 i 10 km. Kaže da joj je zadnjih 6 sedmica postalo naporno da trči ali da je hodala svaki drugi dan po 8km, uključujući i dan kada je otišla na porođaj. I Maja je tokom trudnoće najduže trčala 21km a prestala je trčati u 7. mjesecu trudnoće. „Prestala sam ne zato što više nisam mogla, nego zato što je došlo pravo ljeto i nastupile su vrućine pa sam do 9. mjeseca trudnoće nastavila trenirati plivanje“.
Ekstremne trke tokom trudnoće?
Često imamo priliku vidjeti da su trudnice u poodmakloj trudnoći istrčale polumaraton ili maraton ali ekstremne trke ne baš. Marina (Nikolić) Lazić, je početkom maja zajedno s Jovicom Spajićem učestvovala na trci Sahara Race 2017 na kojoj su trčali 250 km kroz Namibiju. Na 45 stepeni. Sve s opremom na leđima teškom 15-20 kg.
Nakon završetka trke, objavila je da je u drugom stanju ali da je na trku otišla uz dozvolu doktora i saglasnost supruga te da se kao sportiskinja osjeća snažnom i da je bila sigurna da se ništa loše ne može dogoditi plodu. Ekstremne trke su rizične za učesnike i kao što naziv trke kaže, izlažu ih ekstremnim naporima i rizicima, pomjeranju vlastitih granica izdržljivosti.
Iskreno mislim da vrućina, teret na leđima, višednevno mrcvarenje i nedostupnost specijalističkog medicinskog osoblja u slučaju neželjenih komplikacija ne predstavljaju idealne uslove za održavanje trudnoće. Takođe, mislim da ne postoji doktor koji može majci garantovati da su ona i njen plod sigurni u takvim uslovima. Oboje su dakle morali biti svjesni rizika i bez obzira na i najmanju vjerovatnoću odlučili su da Marina trči ekstremnu trku s koje će se svojim pratiocima javiti riječima: „Bogu dušu, Bog je neće“.
Mladost i srce mogu da nas ponesu u neviđene rizike. Odgovornost prema životu koji stvaramo nalažu promišljanje o svijetu na drugačiji način. Možda se tako postaje šampionka ali ne mislim da se tako postaje majka. Opet, ona najbolje zna šta želi, šta može čekati, šta ne pa će njena lijepa glava odlučiti šta je za nju najbolje. 01.07.2017. godine Marina učestvuje na Svjetskom prvenstvu u trčanju na 24h koje se održava u Belfastu a ja im želim puno sreće.
Foto: 4 deserts, privatna arhiva
2 komentara:
Svako od nas naravno ima svoje misljenje na ovu temu, ali sigurno da je najbitnije Marinino i njenog supruga, koje ovog puta iz nepoznatog razloga nismo culi?
Čuli smo sve šta su imali da kažu u medijima i objavama. Suštinu sam prenijela, dala svoje mišljenje o svemu, vrlo legitimno.
Objavi komentar