Umjeće trčanja i ratovanja

Sama činjenica da ste trkač/trkačica podrazumjeva da ste otvoreno izloženi različitim frontovima na kojima se nužno trebate suprotstaviti moćnoj artiljeriji i pješadiji ublehaša. Mislim na zasjede u kojima nas sačekuju svi oni koji ne razumiju našu potrebu da optrčimo svijet, bilo da su oni ukućani, prijatelji, šira familija, sugrađani, kolege, šefovi. A svi kojima je trčanje način života znaju o čemu pričam. Krenimo redom.

Ukućani. U početku im je „ok“ što ste odlučili trčati jer je to sad „in“. Međutim, vremenom počinju primjećivati da se vaše tijelo mijenja i da ste sve zadovoljniji sobom te da sve manje vremena izdvajate za svakog od njih ponaosob. To što ste odlučili ustajati sat vremena ranije kako biste stigli završiti svoj trening i skuvati ručak prije posla pokazuje vašu superiornost što je razlog za egzekuciju pitanjem: „Je l` se to ti spremaš za Olimpijadu, boga ti?“.

Prijatelji. Kad bi isti rezultat i oni mogli postići iz fotelje, ne bi vam sigurno zamjerali što već šesti mjesec ne odustajete od trčanja. U početku se nisu ni obazirali na vašu odluku da trčite jer je opšta stvar početi trčati i odustati nakon trećeg treninga. Osim toga, saopštili ste im da ste odlučili istrčati polumaraton i onda vas ko mačem sasjeku pitanjem: „A `ta će ti to kad ne možeš pobjediti?“.

Šira familija. Odavno ste im čudni. Ne uklapate se u obrazac familijarno prihvatljivog ponašanja i već neko vrijeme pokušavaju odgonetnuti čiji ste to drski gen povukli pa ste se drznuli pretčati maraton. Pokušavaju usiljenom ljubaznošću prikriti nepovjerenje koje imaju prema vama i vama sličnima ali sve maske vojne diplomatije padaju kada vam se ljubopitivo obrate sa: „A je l` ti imaš nešto od toga? Mislim, je l` zaradiš nešto?“.

Sugrađani. Ova najmnogoljudnija grupa ublehaša je uglavnom ravnodušna na vaše jutarnje, podnevne, večernje treninge, treninge po kiši ili snijegu i u prolazu vas samo krajičkom oka registruje, a možda ni toliko. Sve do prve gradske trke dok policija ne zatvori ulice za saobraćaj. A onda kreće panika i psovanje dok se trubi sirenama, nervozno turira po gasu uz šikljanje izduvnih gasova iz drndavog auspuha kao da se  goloruki trkač zastrašuje egzibicijom moćne topničke mašinerije: „Pas vam mater, sad ste našli da trčite! Nemate pametnija posla, radi li ovdje iko išta?!“. 

Kolege. Ne, ne razumiju kolege da je 8 sati sjedenja za radnim stolom za vaše tijelo i um prava kazna koju stoički izdržavate samo da biste u 17h izjurli iz kancelarije, uskočili u patike, udahnuli slobodu i istrčali par kilometara. Jednako tako ne razumiju da vi na posao dolazite biciklom i nosite ručak sa sobom i uporno odbijate s njima otići na „10 u po s lukom“. I onda ide neizbježna situacija kada se silom prilika na zajedničkoj pauzi ili kakvom team buildingu nađete stjerani u ćošak i tako bez izlaza morate objasniti kolegama da je trčanje vaš način života, zapravo životna filozofija i da vam ta trava što jedete pomaže istrčati 42 km maratona. E tu vas čekaju s inteligentnim pitanjem: „A je l` ti zamišljaš da tebe neka životinja ganja kad možeš da istrčiš 42 km?“.                                            

Šefovi. Ne uviđaju ni oni da je vaš životni stil garancija dobrog zdravlja i mentalne stabilnosti a samim tim i redovnog prisustva i maksimalnog učinka na poslu jer to što nikada u životu niste otvorili bolovanje u velikoj mjeri dugujete trčanju i aktivnom životu. Čak i ako se desi da ste uspjeli nagovoriti par kolega s posla da se spremaju sa vama kako biste zajedno istrčali polumaraton predstavljajući firmu u kojoj radite uniformisani u jeftine majice sa odštampanim logom, pa se nakon velikog podviga, sreće i zadovoljstva obratite šefu očekujući slobodan dan kao nagradu, ovaj će vas bez mnogo razmišljanja rafalno pokositi sljedećim riječima: „To što vi trčite je vaša lična stvar. Kakve veze firma ima s tim? Uostalom, posao ne smije da trpi“.

U ovom slučaju, trčanje kao umjeće podrazumjeva i određen strateški pristup prema "karakteristikama fizičke okoline i subjektivnom mišljenju protivnika o toj okolini". Usudila bih se na kraju zaključiti da bez obzira na sve, najveća ljepota trčanja je u tome što vas osnaži mentalno tako da se ne date lako uvući u konflikte a svoj stav štrčeći, dokazujete trčeći! 

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.