BEOGRADSKO-PURGERSKA POSLA: jedi, pij, voli i trči

Belgrade Urban Running Team (BURT) i Zagreb Runners zajedno čine #LoveCrew, odnosno #442crew, neobičnu družinu koja okuplja trkače i trkačice dva grada: Beograda i Zagreba! Zajednička strast prema trčanju, putovanjima, druženju i dobroj zabavi ih je odvela na brojne trke, pokrenula sjajne inicijative, izbrisala jedne granice, pomjerila druge, i što je najvažnije, inspirisala mnoge da obuju patike i postanu dijelom ove zajednice.

Iskreno da vam kažem

Nije se lako buditi u koži Sanje Kavaz. Nekad mislim da sam žrtva sopstvene energije koja pokreće strast za kretanjem i stvaranjem. Jednom osvještena, nije se više mogla zaustaviti. Trebalo ju je samo usmjeriti ka cilju a kompletno biće, postaviti kao posrednika. Ta energija je takva da sam je u jednom trenutku morala uštopati kao fudbaler loptu i dobro promisliti na koju ću je stranu usmjeriti, koliko jako i prema kome. Da se razumijemo, ne radim ja ništa što drugi već ne rade bolje od mene ili brže ako govorimo o samom trčanju. Nisam prva koja piše i uređuje blog o rekreativnom trčanju. Međutim ono što je drugačije u mom slučaju jeste da sam povrh svega namaštala i pokrenula Jahorina Ultra Trail kao međunarodnu trku koja afirmiše trail trčanje među bh trkačima i šire, promoviše planine koje nas okružuju te se pokušava pozicionirati kao jedno od respektabilnijih takmičenja u regionu.  

Volonteri na trkama

Koji je ovo kilometar? Kuda sad? Kakva je podloga do kraja? Gdje su prijave? Gdje je pasta party? Mogu li zamijeniti majicu za drugi broj? Gdje mogu ostaviti stvari? Uobičajena su pitanja kojima zatrpavamo volontere na trkama na kojima učestvujemo. Naša pretpostavka je da svi oni znaju sve o svemu i da trebaju u svakom trenutku imati spreman odgovor za nas. Vrlo često ćemo loše ocjeniti volontere na trci samo zato što nisu mogli udovoljiti našem zahtjevu, pružiti informaciju koju bi po nama trebali imati. S obzirom na iskustvo na trkama koje imam, te volontersko i organizatorsko, u nastavku ću iznijeti neka svoja zapažanja o međusobnom odnosu trkača, organizatora i volontera.

Živi bili i uz brdo brzi

S obzirom da je sve više trkača početnika koje privlače nebeske (sky running) ili trail trke, te da je takođe dosta iskusnijih trkača koji učestvuju na takvim trkama ali na jakim usponima dobijaju grčeve ili gube snagu, vrijeme je da se pozabavimo treninzima koji će vas odvesti na uzbrdice i sprijateljiti s ovim, mnogima, mrskim neprijateljem. Može se desiti da ih čak zavolite ili da vam iskustvo koje steknete na njima da samopuzdanje tako da vas nijedan uspon, na stazi i u životu ne uplaši. Korak po korak, savladaćete prepreke koje su do sada stajale između vas, strme staze i nepristupačnog vrha, naučićete da ih vidite kao izazov koji će za kratko vrijeme postati pređeno gradivo. Razmišljajte o simbolici koju usponi imaju i vama kako trijumfalno stojite na vrhu i sa smješkom gledate na nesigurnu verziju sebe koju ste ostavili u podnožju brda.

Put motora ili put maratona?

Nakon što sam s prijateljicama sa sjevera evropskog kontinenta pokrenula dijalog o rekreativnim navikama Norvežana, Šveđana, Danaca i Holanđana koji se ubrajaju u najaktivnije narode u Evropi, jedna od njih mi je prepričala zanimljivu anegdotu koja je otvorila novu polemiku i razmišljanje o motivaciji i trkačkim izazovima. U nastavku uvoda ću vam prepričati situaciju koja je potakla dilemu iz naslova. Direktor moje prijateljice Azre koja živi u Oslu svaki dan dolazi biciklom na posao tako prelazeći ukupno 50-ak km u oba smjera. Nju je zanimalo otkud mu ta istrajnost da svaki dan, čak i po kiši, na posao dolazi dvotočkašem pa je jednom prilikom i započela razgovor na tu temu. Disciplinovani Norvežanin joj je objasnio da muškarci ulaskom u svoje četrdesete dođu u iskušenja koja ih mogu odvesti u dva smjera. Jedan je „put motora“ a drugi „put maratona“.

Korporativna kultura i sport

 

Korporativna kultura podrazumjeva sistem vrijednosti koji se poštuje unutar kompanije ili organizacije a može da integriše i odnos koji menadžment i zaposlenici imaju prema sportu. Promjena koju sport u kolektivu može donijeti je ujedno i pozitivan iskorak u poslovanju jer entuzijazam koji sport generiše podiže timski i radni moral, utiče na produktivnost. Ovakva praksa takođe doprinosi u izgradnji imidža i brendiranju kompanije ili organizacije.

Mladen Plakalović i JUT Team na postolju Sokolovog puta

U subotu, 15. oktobra, na Suvoj planini kod Niša, je održano treće izdanje trke Sokolov put kojim je završena ovogodišnja serija takmičenja u trail trčanju organizovanih od strane Skyrunning asocijacije Srbije. Izuzetno tešku stazu dugu 22 km s 2200 m kumulativnog uspona je savladalo ukupno 211 takmičara a do cilja  je kao član Jahorina Ultra Trail Teama prvi stigao najbolji bh biatlonac Mladen Plakalović. Plakalović je od starta u Niškoj Banji do ciljne kapije na vrhu Trem stigao za 2 sata i 36 minuta ostvarivši prednost u odnosu na drugoplasiranog Nenada Živkovića od nepunih jedanaest minuta dok je treće mjesto zauzeo Dušan Bazić s Kopaonika s vremenom 2 sata i 51 minut.

Zašto trčanje ne može biti dosadno

Kako trčanje učiniti zanimljivijim? Na pomen nevježbačima da se aktivno bavite trčanjem, veoma često ćete prvo zapaziti njihov začuđeni izraz na licu koji odražava nevjericu da neko uopšte može da trči a da još nije odustao. Nakon toga slijedi komentar da je njima trčanje jednostavno dosadno i da tu nema ništa zanimljivo. S obzirom da takve sitaucije nisu nimalo rijetka pojava dala sam sebi izazovan zadatak da stanem u odbranu trčanja i argumentovano dokažem da svi koji slično tvrde nisu u pravu. 

Krali Marko Trail: Gore dolje stazama Kraljevića Marka

Sve oko Prilepa je golemo. Ali za razliku od Skopja koje svoj postsocijalistički urbanistički makeover doživljava kreirajući predimenzionirane fontane i skulpture, priroda je ovdje u svom pretjerivanju kreirala golemost koju čovjek želi istražiti, upoznati, prigrliti i s kojom se lako identifikovati. Za razliku od Skopja u kojem sam se osjećala kao da sam upala u bizarnu holivudsku scenografiju za  kakav epski film, oko Prilepa sam trčala trku koja oživljava istinski mit i otkriva duh jednog prostora: Krali Marko Trail.

Zašto ne odustajem

Organizovati međunarodnu trku u Bosni i Hercegovini nije ni malo lak zadatak! Posebno ako se radi o takmičenju u trail trčanju koje je nedovoljno promovisano, posebno ako trke prolaze kroz više administartivnih jedinica, opština i entiteta, posebno ako uz samu organizaciju takmičenja uspostavljate i uređujete staze, pokušavate omasoviti planinarenje i trčanje i tako stvoriti nove trail trkače, tražite pouzdane partnere. Jahorina Ultra-Trail nije samo trka. To je već pokret koji se bori za određene vrijednosti u društvu, zalaže za zaštitu životne sredine, razvoj lokalnih zajednica kroz razvoj outdoora, promociju bh planina kao destinacija za aktivan odmor, volonterizam i zajedništvo, trčanje kao oblik rekreacije za sve!

Žene i tene: Teško nogama pod ludom glavom

Marina Nikolić je tridesetjednogodišnja ultramaratonka iz Beograda koja se rekreativnim trčanjem bavi svega dvije i po godine ali je za to kratko vrijeme uspjela ostvariti zapažene rezultate pa se uz preko 60 završenih kraćih trka može pohvaliti i finišerskim medaljama sa sljedećih takmičenja:

Trkači kao turisti: Upoznajte svijet trčeći

Trke nisu jedini razlog zašto se bavite trčanjem ali svakako jesu prilika da učešće na nekoj odredite kao cilj a onda prema njemu isplanirate pripreme. Osim toga, moguće je da ćete uspjeti nagovoriti prijatelje da vam se pridruže u novom izazovu i tako okupiti ekipu koja će zajedno trenirati. Međutim, ukoliko se trka dešava u drugom mjestu ili državi od one u kojoj živite, onda učešće donosi novu dimenziju jer podrazumjeva organizaciju samog putovanja, smještaj i boravak kao i susret s novom kulturom.

Situacije u kojima je OK biti nepristojan na stazi

Trčanje je mnogim rekreativcima „izduvni ventil“, prilika da se kroz vježbanje riješe štetnog uticaja stresnih situacija, da se vrate u fokus i osnaže za suočavanje s novim životnim izazovima. Volimo reći da se s treninga uvijek vraćamo zadovoljniji, da brige i problemi nakon trčanja izgledaju manji ne zato što smo ih relativizovali već prosto što smo treningom osnaženi i spremniji da s njima nosimo,  ili što nam je trening pomogao da sagledamo njihovu stvarnu prijetnju. Kao i u ostalim životnim situacijama, trudimo se biti pristojni na stazi i poštovati ostale vježbače ili osobe koje su neposredno uključene u naš trening. 

Ah te stepenice i Avaz Tower Running

U Sarajevu je 28.05.2016. godine po šesti put održana vertikalna trka Avaz Tower Running na kojoj se uz 780 stepenica najviše zgrade na Balkanu  takmičilo 350 trkača i trkačica. I ja među njima!

Zašto 100 milja?

Prije ravno tri godine sam u zanosu svoje očaranosti polumaratonom kao savršenom dugoprugaškom disciplinom, pretražujujući internet, naišla na video s prvog izdanja trke 100 milja Istre. Vjerovatno na isti način kao što mnogi još uvijek reaguju kada čuju dvocifrene ili trocifrene dužine koje predstavljaju standarde ultratraila, tako sam i ja u tom trenutku s nevjericom gledala u čudne ljude s još čudnijom opremom i pitala se od čega su kad trče 100 km! Ili 100 milja! Pa imaju li oni posao, djecu, kuću? Ja sam se zarekla polumaratonu na vjernost jer uz njega lako usklađujem svoje obaveze na poslu, prema porodici, mogu da pišem i uređujem blog! Do tog trenutka sam bila sigurna da je u našem okruženju najduže što se trči 42 km! Znala sam da tamo neki Ameri trče te stomajlerice ali pojma nisam imala da tamo neki nevjerovatni Alen Paliska organizuje ultratrail trku na koju dolaze ljudi iz cijelog svijeta! 

Trči(m) za bolje sutra

“Mama, moraš se i ti uključiti! Podijeli ovaj humanitarni broj na svom profilu, prati te dosta ljudi, neko će vidjeti”, opomenula me kćerka koja se mnogo prije mene uključila u humanitarnu akciju prikupljanja pomoći za Miloša Božovića, mladog fudbalera koji je tokom meča zadobio tešku povredu glave zbog koje je u komi više od godinu dana i kojeg je bilo potrebno poslati na skupo liječenje u Njemačku. Kritika je bila na mjestu jer se cijela zajednica angažovala, ja nisam znala kad i kako, niti sam imala vremena da o svemu ozbiljno razmislim. Odlazak na jedan od dugih treninga je bio prava prilika da o svemu dobro promislim.

Proljetno zaljubljivanje u vertikalni kilometar

(Ako ste prvi dio izvještaja s Vertikalnog vikenda čitali na portalu trcanje.rs, skrolajte na tekst ispod crte. Hvala!)

(photo: Skyrunning Serbia)

Po standardima nebeskog trčanja, vertikalni kilometer je format kratke trke, ne duže od 5 km s 1000 m uspona. Proteklog vikenda, 19-20.03.2016. godine, u okviru SkyRunning lige Srbije su održane dvije takve: prva u Kotoru, duga 2,8 km s usponom od 1007 m, i druga u Trebinju, duga 5,2 km s 960 metara uspona. Dvije izazovne trke i dvije atraktivne turističke destinacije su spojene u aranžman nazvan Vertikalni vikend kojem su zaljubljenici u nebesko trčanje, njih ukupno 102 na prvoj i 85 na drugoj, teško mogli odoljeti. Uz idealne vremenske uslove, vikend na jugu se pokazao odličnim izborom za prvi dan proljeća ili skyrunning ravnodnevnicu. 

Akcija: 80 km za život!

Živim u maloj zajednici, čiji su stanovnici, baš kao i većina mojih zemljaka, izuzetno pasivni, inertni, bez ideje o promjenama i svijesti o snazi zajedništva. Razjedinjeni su, otuđeni, prepušteni sebi i svojim strahovima, nesigurni u vlastitu vrijednost zbog koje će osporiti svaki lični napor pojedinca da bilo šta promjeni. „`ta će on?! komentar je koji se izgovara s posebnom intonacijom, s puno ironije, komentar kojim će živog pokopati svakog pokretača, svaku ideju, svaku inicijativu. 

Nedjeljom s Jahorine: najava Jahorina Ultra Traila 2016

"Gospođa zadužena za trčanje u Istočnom Sarajevu, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, i prvenstveno na Jahorini", kako me voditelj emisije, sportski novinar Dragiša Ćorsović najavio, promoviše trčanje, učešće Jahorina Ultra Trail Teama na trci 100 milja Istre, najavljuje saradnju s Jelen pivom na projektu Jahorina Ultra Trail 2016 i sve što ćemo raditi tokom ove godine da nam na planini bude još ljepše.

Emisija "Nedjeljom s Jahorine", RTRS, 13.03.2016. godine, trajanje gostovanja, 7 min

  

Žene i tene: Đurđica Orepić

Đurđicu Orepić sam prvi put vidjela 2014. godine u Istri, na Wine Runu. Uvijek je u centru pažnje, tamo gdje je zabava, ne možete da je ne primjetite. Vesela, energična, njena strast za životom prosto plijeni i očarava. Povezale smo se preko Facebooka i od tada pratimo jedna drugu. Majka je troje djece, uspješna  preduzetnica i trenutno treća na svijetu u kategoriji trijatlonki koje su završile Ironmana u starosnoj grupi 50-54. Naredni naš susret se desio na Danima Istre u Sarajevu kada je promovisana monografija izdata povodom 18 godina uspješnog poslovanja vinarije Matošević koju predvodi njen partner Ivica. To veče u Sarajevskoj pivnici, pile smo istarska vina, jele mirišljave mediteranske poslastice i pričale o počecima i planovima te dogovorile priču za blog. Javila sam joj se prije par dana, objasnila joj da je mart na blogu posvećen ženama u tenama i zamolila je da mi odgovori na pitanja koja sam za nju pripremila na šta mi je rekla: Ljepoto moja, svakako ću ti sa guštom odgovoriti, totalno sam ZA da se svakako uzdamo (mi žene) u se i u svoju snagu! Nadam se da ću večeras odgovoriti na tvoja pitanja jer uz sve obaveze, čeka me tehnički pregled, knjigovodstvo, domaćinstvo, imam za odraditi 10x500m sprint i bajk 40km no plivanje sam riješila 3,800m juhuuu! 

Tako izgleda jedan njen dan. Upoznajte Đurđicu Orepić.