Prije ravno tri godine sam u zanosu svoje
očaranosti polumaratonom kao savršenom dugoprugaškom disciplinom, pretražujujući
internet, naišla na video s prvog izdanja trke 100 milja Istre. Vjerovatno na
isti način kao što mnogi još uvijek reaguju kada čuju dvocifrene ili trocifrene
dužine koje predstavljaju standarde ultratraila, tako sam i ja u tom trenutku s
nevjericom gledala u čudne ljude s još čudnijom opremom i pitala se od čega su
kad trče 100 km! Ili 100 milja! Pa imaju li oni posao, djecu, kuću? Ja sam se
zarekla polumaratonu na vjernost jer uz njega lako usklađujem svoje obaveze na
poslu, prema porodici, mogu da pišem i uređujem blog! Do tog trenutka sam bila
sigurna da je u našem okruženju najduže što se trči 42 km! Znala sam da tamo
neki Ameri trče te stomajlerice ali pojma nisam imala da tamo neki nevjerovatni
Alen Paliska organizuje ultratrail trku na koju dolaze ljudi iz cijelog svijeta!
Ultraši iz BiH
Moje iznenađenje je bilo još veće kada sam
na listi finišera 100 milja Istre otkrila svoje zemljake, mahom članove
Atletskog kluba Sloboda iz Novog Grada, organizatora jedinog bh maratona,
Stazama Branka Ćopića. Momentalno sam svima poslala zahtjeve za prijateljstvo i dala
se u istraživanje o trail trkama, vremenom prebacila svoje treninge u prirodu,
učila o trailu od drugih, počela pisati o trčanju u prirodi i učestvovati na
trail i planinskim trkama. Nakon godinu dana, tokom odmora u Istri, odlučila
sam se javiti Alenu Paliski i s puno treme probala zakazati sastanak s njima. „Zdravo
Alene. Sanja Kavaz na vezi. Zovem te iz Pule, inače sam iz Sarajeva“, nespretno
započeh razgovor nakon što je odgovorio na telefonski poziv. „Znam, znam. Bok
Sanja. Kako si“. „Alen Paliska zna ko sam ja! Wow, Sanja jbt“, prostrujalo mi
je kroz glavu! Razgovor smo nastavili, dogovorili sastanak, saradnju koja je išla
u pravcu organizovanja prvog izdanja Jahorina Ultra Traila.
Tri godine nakon što sam otkrila čarobni svijet
ultratraila, Alen Paliska dočekuje mene i moju ekipu u cilju, čestita
mi na finišu i rezultatu, ja njemu na sjajnoj trci i ulasku u Svjetski kup jer se od ove godine
njegova trka ubraja u 18 elitnih koje čine ono što bi u svijetu
traila bio ekvivalent Ligi prvaka. Tako to ide, razvijamo svoje potencijale, poslovne,
sportske, ljudske, jer vrijeme ne stoji, pa ni mi. A i na ovogodišnjoj trci su bila 33 učesnika iz Bosne i Hercegovine i 15-člana međunarodna ekipa koja je nastupila kao Jahorina Ultra Trail Team i popela se na pobjedničko postolje!
Postepeno do prve 100majlerice
Izazov zvani "100 milja" je došao na red nakon par
istrčanih ultri, dosta treninga i samopouzdanja koje je eksplodiralo tokom
zimske baze kada sam sedmično grabila 120-140 km. Često sama. Često na minusu. Često
u šumi. Često i do u ponoć. Da sam blizu željene forme vidjela sam u oktobru
prošle godine na Cappadocia Ultra Trailu gdje sam završila 110 km s pjesmom!
Međutim, znala sam da je ovo ipak 170 km s preko 7000m kumulativnog uspona a da
vam približim koliko je to reći ću vam da je najviši vrh obiju Amerika, Aconcagua,
visok 6960m. Imala sam sreću da je sa mnom od početka do kraja trčao Mirsad
Abdaković i da sam tokom tog našeg zajedničkog putovanja koje je trajalo 32h
58min, naučila mnogo o ultramaratonima, trkama na kojima je bio, ishrani i
otkrila da imamo jako puno zajedničkih interesovanja i osobina. Jedna od tih je da smo nas dvoje ultraši biljojedi, odnosno da nam se ishrana bazira na bezmesnoj dijeti.
Dan prije starta trke nisam izgledala kao
neko ko je u stanju istrčati 10 a kamoli 100 milja! Luđački tempo priprema za
odlazak u Istru i promociju Jahorina Ultra Traila, kompletiranje opreme za JUT
Team, dva sata sna pred put, iscrpljujuće putovanje do Umaga, prvi dan ciklusa
jedva su mi ostavili energije da stojim na nogama! Noć koja je bila preda mnom
je trebala donijeti san i potpunu regeneraciju a jutro naznake da li je preda
mnom fijasko ili finišerska medalja! Ne moram vam govoriti da je ipak bilo ovo drugo.
Međutim...
100 milja je standard za koji
možete fizički i mentalno biti najspremniji ali da vam se ipak desi povreda
zbog koje nećete moći stići do kraja ili koja će vam otežati put do finiša.
Jedna takva se desila i meni na 156. km. Kilometre pred Buje, posljednju okrepnu
stanicu, smo trčali jakim tempom na putu blage uzbrdice. Ulazili smo u drugu noć
i bilo nam je važno završiti trku što prije. Sa širokog zemljanog puta skreće
se na strmu tehničku stazu na kojoj počinjem da osjećam bol u desnom koljenu. U
Bujama na okrepi, jedva hodam. Tačnije, vučem nogu položenu pod uglom od 90
stepeni i jedva se krećem niz brdo. Nalazimo se na dijelu puta koji poznajem od
prošle godine kada sam trčala 65 km i koji se sve do cilja može trčati. A ja sam
uštopala baš tu! Suočavam se s brutalnom spoznajom da ću se morati vući do kraja jer opcija odustajanja ne dolazi u obzir. U trenutku stajem, odlučujem
sanirati bolno mjesto i uz pomoć ekipe koju su u proširenom sastavu pred kraj činili još naš zemljak Branislava Pavić i domaći ultraš, Alen Vuković, skrpimo ko je šta imao tako da sam
nanijela gel za hlađenje, bolno mjesto stegnula elastičnim zavojem, popila
tabletu protiv bolova, zalijepila hanzaplast na žuljeve na stopalima. Ubrzo sam trkačkim korakom povela ekipu koja je bila uz mene i spremna pratiti me sve da sam morala kljakava militi do kraja. Od tog momenta, jurimo najbrže kilometre na trci i
ganjamo prolazno vrijeme ispod 33h!
100 Miles of Flashbacks
Bilo je teških trenutaka ali se oni brzo zaborave.
Sjećem se samo da sam se na 110. km bodrila i govorila: "Samo da je stići do 130. km, onda nam ostaje još SAMO maraton" i da mi je negdje na 140. km prošlo kroz glavu: „Nemoj neko da bi me pozvao na planinu
ili trčanje nakon ovoga“ i na 150. kilometru: „Paliska, brate, pa moglo je proći i bez ovih
nekoliko zadnjih brda“! Al` kao što rekoh, to se brzo zaboravi jer ja evo s
nestrpljenjem očekujem oporavak i novu trku na toj istoj Učki koju smo osvajali prve noći! Ono što pamtim sa svoje prve stomajlerice su noćni pogledi
s grebena Učke na osvjetljenu Rijeku, skoro pun mjesec koji nam se ukazivao
preko Vojaka, svitanje dok se spuštamo prema Buzetu, 10 kilometara pred ulazak
u cilj, poruke podrške koje mi je slao Jovica Spajić, trenutak kada su
mi na okrepnoj stanici u Oprtlju potvrdili ono u šta sam bila ubijeđena i
prije, a to je da je Igor Yovanovitch, član Jahorina Ultra Trail Teama pobjedio
na trci na 42 km i trenutak kada su i posljednji članovi našeg tima ušli u cilj
i zaokružili zajednički zbir od 1000 milja ili preko 1600 km pretrčanih kroz
Istru!
O opremi
Iako bez mnogo iskustva u trčanju
trocifrenih ultratrailova, srećna sam jer sam napravila dobar izbor patika pa
sam na prvom dijelu nosila Brooks Cascadiju a nakon tranzicije adidasov terrex
boost. Cascadija je patika koju sam potpuno nerazgaženu, dakle novu obula i
bila sam sigurna da je dobar izbor a adidas je dva broja veći model koji je od 90. kilometra, na otečenoj nozi, savršeno pasao. Žuljeve koje
sam imala napravili su prevoji na čarapama. Uz podršku sponzora Šume Srpske, nabavila
top opremu koja je jako bitan segment ne samo za performance tokom trke nego i za
oporavak nakon završetka. A uz Jelen pivo i Grafo Balkan Tekstil i opremu za Jahorina Ultra Trail Team. Da li vjerujete da sam svoju prvu
stomajlericu završila bez upale mišića? Da, tako je! Osim desnog koljena koje
oporavljam mirovanjem i gelovima i bolnih žuljeva nemam drugih tegoba. Sad se
odmaram, spavam, klopam uz pojačan unos željeza i kolagena, idem na masažu, istežem
se i planiram nove trke!
Zbog vas koji se veoma često javljate s pitanjima u vezi s opremom za trail, treninzima i pripremama, obećavam tekst kojim ću vam pokušati pomoći. Ja sam sve te stvari morala sama otkrivati a vi imete sreću jer imate mene! Šaljite svoja pitanja putem facebooka na inbox ili na mail adresu sanjakavaz@yahoo.com :-)
Broj komentara: 15:
Bravo Sanja! Kad cemo praviti prvu BIH 100 milericu?
Svaka čast Sanja!! Dala si mi veliku motivaciju a i digla lestvicu veoma visoko!! Ljubim da se što pre oporaviš! :)
Hvala Emire :-)
Neka još malo, dok se omasovi trail kod nas dovoljno. Dobro je krenulo, evo poslije godinu dana od naše trke, sve nas je više, što je divno!
Hvala Sonjuška :-)
Ajde curo fina, pa da opet trčimo skupa i grlimo se pred start i u cilju!
Bravo, Sanja! Respect.
Hvala Nebojša :-)
Iron lady 😊. Bravo!
Hvala Dado :-)
Jedno veliko BRAVO!
Hvala Bojane :-)
Šta reći, sem svaka čast na podvigu.
Iskrene cestitke i RESPEKT na uspesno zavsenoj trci, ujedno i brzu regeneraciju.
Hvala Rade :-)
Hvala Zorice. :-) Treba tijelo odmoriti i dobro procjeniti kad je spremno za nove izazove.
Omg.Najezila sam se.Svaka cast.Samo naprijed u nove pobjede.:)
Objavi komentar