Moj prvi maraton: i prije starta, srce je bilo na cilju

Kako si zaceliti rane da te naredi to na maratonu še močnješega (Kako se pokrpiti za krpljenje maratona)

Život me godinama pripremao za maraton tako da često znam reći da za mene ne bi bilo smisla trenirati bilo šta što nije toliko zahtjevno i izazovno. Nisam neko ko broji medalje i trke niti ambiciozno planira svoje nastupe. Trčim jer volim trčanje i puštam da me trkačko iskustvo prožima i usmjerava ka novim horizontima. Ideja da trčim maraton je došla spontano, kao i sve ranije. Prosto sam kao trkačica sazrila za njega, i mentalno i fizički, osjetila sam da bih mogla pronaći više vremena za treninge i oprobati se u novom izazovu. Izabrala sam da moj prvi maraton bude ljubljanski nakon što sam vidjela da će dosta meni poznatih trkačica i trkača peglati ljubljanski asfalt 26.10. 2014. godine. Došla sam bez treme, bez straha, bez sumnje u sebe i sa par lakših povreda zbog kojih sam morala biti oprezna. Jedna od njih je nastala na desnom tabanu zbog nošenja neudobne štikle tokom svadbe na kojoj sam bila 7 dana ranije – šta mi žene sebi znamo napraviti, tctctc?! A druga je bolno nategnuti mišić između lijeve zadnje lože i gluteusa koji mi je masažama uspjela razbiti moja maserka ali svejedno, i dalje je boluckao.

Srećom, drugari iz Belgrade Running Cluba su me pozvali da dođem na seansu „krpljenja“ koju su u ljubljanskom hostelu organizovali za svoje trkače kako bi doktorica Irena Čurović Marijanović polijepila kinesio trake na mjestima koja je trebalo izolovati, kako se to stručno kaže. Izabrala sam da sanira povredu u sjedalnom djelu, jer sam procjenila da bi ona mogla praviti najviše problema.

Plan je bio istrčati maraton tako da sutra ne hodam k`o šestar! Kao što smo dogovorili na Valamar Trailu, društvo mi je na maratonu pravio Zoran Đukić Sipče i opominjao me kad je trebalo usporiti i čuvati snagu za kasnije, zabavljao anegdotama i podizao energiju svojim povicima i interakcijom sa ionako sjajnom publikom dužinom staze. Sva rizična mjesta na tijelu sam osjetila na trci sve do 20. kilometra. Nakon toga ništa više nije bolilo, sve je otupilo ali sam se oprezno čuvala i dalje! Trčala sam bez straha, bez krize, bez grčeva, bez hodanja, bez da sam i u jednom trenutku pomislila da odustanem! I što je još važnije, ni jednom mi nije palo na pamet pitanje koje smo svi sebi postavili bar jednom na trci: „što je meni ovo sve trebalo“!

Krog podpore (Krug podrške)

Iskusniji trkači su me ranije upozorili da se na 36. kilometru raspadaš. Iz tog razloga sam htjela sebe psihički motivisati pa sam unaprijed smislila krug podrške za krizne kilometre a to je značilo da ću od 37. do 42. kilometra misliti i trčati za osobe koje me, svaka na svoj način, mogu inspirisati da istrajem ako prigusti. Krize nije bilo ali sam se svog plana ipak držala jer me je na neki način ideja da te posljednje kilometre podijelim sa „krugom podrške“ zabavljala. A redosljed u tom krugu je izgledao ovako:

• Kako je kod nas inat veoma često najbolji pokretač, ranije sam isplanirala da taj potencijalno krizni 37. kilometar, trčim za svog šefa koji bi se prvi obradovao mom trkačkom neuspjehu. Riječ je o čovjeku koji me gleda samo kroz ono što ne razumije (trčanje i „drugačijost“) a da pri tome ne vidi moje profesionalne kvalitete pa sam često predmet neosnovanih prijetnji i kažnjavanja (čitaj mobinga). Ni u svom katarzičnom maratonskom iskustvu nisam našla snage da mu sve to oprostim i zaboravim. Možda bi za to ipak trebala 100majlerica!

• 38. kilometar sam trčala za svoju baku koja je ljetos imala moždani udar nakon kojeg je ostala nepokretna. Zbog intenzivnijih treninga i ostalih obaveza, nisam je mogla obilaziti redovno pa sam se završetku trke radovala kako bih se mogla konačno posvetiti njoj. Pred očima su mi bile slike iz djetinjstva, krošnje iz njenog dvorišta sa kojih smo brali neprskano voće i slatkiši koje je redovno pravila za nas sedmero unučadi. Ujedno, moja prva maratonska medalja je posvećena njoj. 

• 39. kilometar je za moju mamu koja će, nadam se, konačno bar početi razmišljati da promjeni ishranu i uključi neki oblik rekreacije. Uobičajena razmjena replika između nas dvije izgleda ovako:

       Mama: Mnogo si mršava. Moraš se malo udebljati.

       Ja: Mnogo si debela. Moraš malo smršati. 

    Brojne su žene koje poput nje zanemaruju brigu o sebi i prilično      samodestruktivno, biraju stil života koji rapidno narušava njihovo zdravlje i          izgled.

• 40. kilometar sam trčala za moju šesnaestogodišnju kćerku Anju koja nažalost nije mogla putovati sa mnom a čije prisustvo i podrška bi mi mnogo značili. Iako je dijete koje ima fantastične predispozicije za bavljenje sportom, na voljnom planu fali dosta da bi se to i ostvarilo. Zato kao roditelj imam obavezu da različitim metodama nametnem navike da se redovno za doručak pije smoothie, za ručak jedu salatni obroci i redovno trči. Metode su razne jer s obzirom da se ishrana i treninzi direktno tiču zdravlja mog jedinog potomka, ne ostavljam puno prostora slobodi izbora. U mislima su mi naši zajednički lagani treninza i pripremama za Zagrebački noćni cener na kojem će prvi put trčati tu dužinu. 

• 41. i 42. kilometar sam trčala sa svima vama koji pratite moj blog, javljate se porukama podrške dajući mi potvrdu da ovo što radim ima smisla. Sa velikim zadovoljstvom otvaram svoje (trkačko) srce i dijelim iskustvo s vama s idejom da ću možda nekima od vas izmamiti osmjeh, promijeniti navike, inspirisati vas na nešto novo. Uvijek mi je malo vremena za druženje ali je svaki trenutak koji ukrademo za ćaskanje, na stazi ili van nje, meni dragocjen. Tako razmišljajući o vama, skicirah u glavi kostur ove objave i taman stigoh do cilja! Hvala vam na tome!

Tekaški vikend z mamam (Trkački vikend s mamama)

  

Rijetke su cure s kojima volim da putujem. Da bih kliknula s njim, prvenstveno moraju biti samostalne, energične, strastvene i zabavne a upravo takve su bile i punce s kojima sam provela vikend u Ljubljani: Jovana, njena mama Branka i naša ljubazna zemljakinja Milada koja nas je ugostila u svom domu u Rožnoj dolini i nesebično, osim životog prostora, podijelila s nama svoje vrijeme, energiju i osmjehe zbog kojih je nemoguće ne voliti ovu ženu. Jovana Glušac je zgodna doktorica iz Banja Luke, ortodont, zmaj od žene a trčale smo skupa i brdske i cestovne trke i ovog puta u Ljubljani moj prvi maraton. To je samosvjesna cura vedrog duha i nepresušne energije koja završi maraton, sjedne u auto i doveze nas bez problema nazad kući. Njena mama Branka, gospođa blage naravi, je takođe doktorica ali jedna od onih koje kada vam nakon pregleda preporuči rekreaciju zna o čemu govori jer i sama aktivno trči i planinari. Osim kuvarskih recepata, podijelila je sa nama i svoje iskustvo u planiranju obaveza i trkačkih treninga jer uz pacijente koje treba savjesno liječiti, obroke koji se trebaju skuhati, imanja i bašte koje treba održavati, njoj su trkački treninzi neizostavan dio sedmičnog rasporeda. U Ljubljani je učestvovala na trci na 10 km i spustila svoje prolazno vrijeme u odnosu na prošlu godinu za cijelih 7 minuta. Zasluženo, nova diploma ide u okvir pa na zid ordinacije doktorice Glušac u Novom Gradu.

Ko tečeš maraton na presni hrani (Kad trčiš maraton na sirovoj ishrani)

O životu i trčanju na presnoj hrani ću pisati posebno ali ovde moram napraviti mali osvrt na analizu tjelesne kompozicije koju sam uspjela uraditi na sajmu Ljubljanskog maratona na štandu grupacije Terme-Krka. Riječ je o mjerenju koje se radi na medicinskom aparatu a koji vam procentualno očita odnos čiste mišićne mase i masnoća u odnosu na ukupnu tjelesnu težinu. Prišla sam ovoj provjeri pomalo sa strahom jer sam prelaskom na sirovu ishranu izgubila 3-4 kilograma zbog čega su svi iz mog okruženja reagovali burno uz preporuke tipa: „Moraš prestati s tim“, „Premršava si“, „Moraš se udebljati“. S obzirom da nisam imala vremena tokom priprema za maraton obaviti zdravstvene preglede, subjektivni osjećaj koji sam imala o stanju cjelokupnog organizma te rezultati s treninga su mi govorili da ne bih trebala brinuti. Ipak, za početak, trebalo je očitati tjelesnu kompoziciju i rasteretiti se pritiska prije nego što uradim i ostale preglede. Nakon što je ljubazni tehničar na meni razumljivoj slovenskoj verziji sh/hs jezika rekao da tokom mjerenja na sajmu nijedna žena nije imala bolji index od mene, morala sam isfolirati i pozvati svog prijatelja Slovenca, Alberta, koji je stajao malo dalje da nam ko fol prevodi a tehničara sam instruisala da sve što mi je rekao ponovi pred Albertom. Dok je tehničar nanovo tumačio rezultate, Albert je pročitao moju namjeru. A onda sam susretljivom mladiću iz grupacije Terme-Krka predložila da mi javi kada otkrije muškarca sa karakteristikama sličnim mojima kako bi me spojio s njim na šta je on rekao: „Pa pogledaj, ja imam skoro pa takvu tjelesnu kompoziciju“.

Ljubljanski maraton

Nisam bila na puno maratona ali mislim da imam dovoljno iskustva da izvedem par zaključaka u vezi sa organizacijom bilo koje trke. Razlozi više, osim gore navedenog, što sam izabrala Ljubljanski maraton, su što je Slovenija zemlja u kojoj je trkačka kultura izuzetno razvijena i što na ovoj trci učestvuje veliki procenat žena. Osim toga, riječ je o višednevnom događaju tokom kojeg možete odslušati korisna predavanja iz različitih domena trkačkog sporta, povoljno kupiti trkačku opremu i na kojem učestvuje oko 27.500 trkača. Tokom trke sam čitala natpise na majicama onih koji su trčali ispred mene a koji ukazuju na postojanje dobro razvijene infrastrukture za podršku rekreativnom trčanju. Trčali su polaznici brojnih škola trčanja, trkači penzioneri, trkačice iz ženskih klubova, srednjoškolci, članovi trkačkih liga, udruženja maratonaca i polumaratonaca i svi uz parolu: Srečen sem, ker lahko tečem! 

 

Studijska posjeta Istri: volontiranje na Valamar Trailu

„Ne znam šta bih im rekao da trebaju poboljšati. Jednostavno, savršeno organizovana trka“, tim  riječima mi je „100 milja Istre“ opisao Benjamin Krnić, moj sugrađanin i finišer drugog izdanja ove najznačajnije trail trke u regionu. Njegov komentar se savršeno uklopio u predstavu koju sam do tada stvorila sa strane analizirajući trku iz različitih uglova: i kao trkačica, ali i kao osoba sa debelim iskustvom u odnosima s javnošću. Njihov identitet, imidž i ugled ukazivali su na to da je riječ o jako ozbiljnoj ekipi s jasnom vizijom, velikim planovima i visoko podignutoj ljestvici kada su u pitanju standardi kvaliteta. Moram priznati da sam ih u početku više analizirala iz ovog drugog ugla. Kao polumaratonka, samo sam s divljenjem posmatrala liste finišera, na njima bih tražila svoje zemljake i bila ponosna na njih i ni pomislila nisam da ću ubrzo poželiti i svoje ime na spisku sa narednog izdanja trke. Sazrijevajući, otkrila sam veliku strast prema trčanju u prirodi i danas ono što mi se činilo dalekim, na dohvat je ruke - a to je trčati i organizovati ultre.

Valamar Trail 2014 

Međutim, prije učešća na „100 milja Istre“ željela sam da upoznam organizatore i vidim šta je to presudno u organizaciji njihove trail trke zbog čega se svi učesnici vraćaju kući s puno hvale. Organizator trke, Alen Paliska, mi je na moj iskazani interes o njima, pružio priliku da saznam više o organizaciji volontirajući na njihovom novom projektu, Valamar trailu, trci koju je Sportsko-rekreativni klub „Alba“ iz Labina 04.10.2014. godine po prvi put organizovao u Rabcu. Bila sam presrećna zbog ove ponude, prvenstveno jer će mi trčanje donijeti još jedno novo iskustvo, ovog puta volontersko a i moje znatiželja i strast prema učenju će konačno dobiti svoje pravo zadovoljenje. Osim toga, sâm poziv da učestvujem u organizaciji trail trke i učim od najboljih mi je ukazao na njihovu širinu i otvorenost koja nije karakteristika kojom se može pohvaliti veliki broj pojedinaca, grupa, kolektiva ili organizacija. 

Ako ne trčimo, onda volontiramo na trkama

Do mog dolaska u Istru i volonterskog angažmana urađeno je mnogo posla tako da se priključujem ekipi pred samu trku. Ekipa je uigrana, sve štima. Primamo prijave, izdajemo startne pakete, provjeravamo da li učesnici imaju obaveznu opremu. Sve ide uz osmjeh. A onaj najširi osmjeh, kako ga mi zovemo olimpijski, mi je na licu kad ugledah Gorana Lesjaka, razmjenismo riječi hvale jedno drugome, on meni čestita na entuzijazmu, ja njemu na trkačkim rezultatima i volonterskom angažmanu jer smo oboje tog dana „staff“ a posebno na odluci da u Rabac dođe sa svoje troje djece o kojima će brinuti sam jer je supruga odsutna. Nakon dva uspješna starta u 8 i 9 časova, sjedam u auto sa Alenom, Elvisom Černekom, doktorom, i Dejanom Hrenom, oficijelnim fotografom, nakon čega za nas počinje trka koju učesnici ne vide – trka s vremenom da se sve dostavi na okrepne stanice, da se obiđu kontrolori, volonteri na stazama, ako ništa, bar da se preko radio talasa ili telefonom uspostavi kontakt sa ekipima na terenu kako bi se provjerilo da li je sve u redu. A uvijek nešto krene kako ne treba. Trkači skrenu sa staze ili krenu pogrešnom, profule okrepnu stanicu pa im treba dostaviti okrepu, lokalno stanovništo poskida markaciju koju treba zamijeniti novim zastavicama.

Paliska i domači

Staze koje obilazimo vijugaju obalom i šumom, zemljanim i šljunkovtim putevima kroz prirodu ili afaltom kroz sela i čarobna istarska mjesta poput Labina. Alen je Labinac, dobro poznaje teren i mještane što može biti olakšavajuaća ali i otežavajuća okolnost. Ne vole svi da im pred kućnim vratima po cijeli dan protrčavaju svite čudaka sa štapovima, dokoljenicama i helankama, ruksacima na leđima, kačketima i maramama na glavi. U svoj frci koju kao organizator proživljava, Alen nađe vremena i da stane sa „domačima“, porazgovara s njima i obavijesti ih šta se dešava i koliko će sve da traje. Minuta-dva koliko treba da se dobrosusjedski odnosi uspostave ili održe i idemo dalje. Alen telefonira ili prima pozive. Doktor, na sreću, nema posla, i svo vrijeme je s nama ali Dejana ostavljamo na dijelovim staze na kojima on namješta kameru, znalački hvata magične kadrove kako bi zatim sačekao dolazak takmičara i zabilježio fenomenalne fotografije.

Istarska posla

Veliki broj učesnika Alen lično poznaje tako da ih uz put bodri, razmjenjuju se pozdravi. Na okrepnoj stanici u Labinu pristiže Mirjana Kmačić-Pellizzer, trči bez broja. Alen i Mirjana se poznaju, razgovaraju a onda i mi ostali saznajemo okolnosti zbog kojih Alen još jednom mora iskoordinisati osoblje kako bi se situacija riješila i svi bili zadovoljni. Iako se prijavila za učešće na trci od 73 km, tog jutra nije bila sigurna da će uspjeti završiti trku i stići u smjenu na posao u restoranu koji vodi sa suprugom pa se predomislila i krenula trčati stazu od 53 km bez da je izmjenu iskomunicirala sa organizatorom. (Ja u nevjerici slušam i razmišljam, kakva je to žena koja prije posla istrči 53 km i ode u drugu smjenu! Po povratku kući sam potražila odgovor na to pitanje a vi ga možete pronaći ovdje.) Mirjana je inače humanitarka, avanturistica i čuvena trkačica iz Rovinja koja iza sebe ima završene prestižne trke poput onih u pustinjama Gobi, Atakami, Sahari ili ledenoj pustinji na Antarktiku. U tom trenutku je vodila. Tako je ostalo do kraja. Nakon Alenove intervencije, prebačena je u evidenciju učesnica u trci na 53 km koju je završila kao prvoplasirana.

Multitasking i hendlovanje na trci

Oko četiri sata završavam u ciljnom prostoru bez posebnog volonterskog zadatka. Tu sam da ispratim šta se dešava po dolasku trkača, upoznam se sa sistemom evidentiranja prolaznog vremena i plasmana. Da pozdravim drage ljude koje znam i upoznam nove. Pred ceremoniju proglašenja pobjednika pojavljuje se Alen i preuzima mikrofon kako bi vodio program do kraja a ja ne mogu da se ne pitam kako ovaj multitalentovani Istrijanac, kralj multitaskinga uspjeva držati sve konce u svojim rukama i svo vrijeme imati u glavi cjelokupnu sliku svega što se dešava na terenu. Pri tome, riječ je o osobi koja je prije svega vrlo spontana i jednostavna. I samokritična jer na moje pohvale za organizaciju i komentare koje sam mu prenijela a koje su drugi dali o trci, Alen kaže da sve uvijek može bolje. 

Nažalost, ovoga puta nisam trčala u Istri. Stranu trke koju sam propustila je bolje vidio Zoran Đukić koji je gost bloger i koji će na sam događaj dati osvrt iz svog ugla.  

Uhvati sunce, iskoristi jesen

Kako početi? Neretko pitanje svakog (puto)pisca! Sarkastični jezici bi rekli: “Pa od početka! “Blago onom ko zna gde mu je početak! (I teško onom ko zna gde mu je kraj). Kada pišem o nekoj posebnoj trci uvek se pitam kada i kako sam počeo trčati i zašto još uvek trčim. Tako je i sada dok pokušavam da prenesem utiske sa jedne nedavno održane trke. Ali jesenje trke sustižu jednu drugu, utisci se mešaju, preklapaju i na kraju spajaju. Najradije bih pisao o svim trkama koje sam trčao u poslednjih mesec dana i više, ali to se ne bi uklopilo u Sanjin koncept, jer sam obećao da ćemo zajedno kroz jedan post sumirati utiske sa  Valamar traila.

Taj vikend nisam ni planirao bilo kakvu trku jer sam bio poslovno zauzet. A kao svaki vikend u septembru i oktobru, trka je bilo na sve strane. Nekoliko dana pre tog vikenda sam saznao da su moje poslovne obaveze pomerene ranije. Odlično, vikend je slobodan. Ali to sada vuče druge probleme i dilemu koju trku izabrati. Da li Trku preživljavanja na nepoznatoj lokaciji u divljini Srbije ili trail trku u Rabcu. Ovo je bio uži izbor od još nekoliko opcija. Iako sam pre nepunih mesec dana trčao u Istri, sad već moju omiljenu trku, Paranzana Magic Wine Run, ipak sam se na kraju odlučio za Rabac. Valjalo je iskoristi to oktobarsko sunce maksimalno, a gde drugo nego na istarskim plažama i brdima.

"Krenuo sam na put, put je bio dug.

Kasno sam shvatio da je taj put-krug!"

Tin Ujević

E tako možemo ukratko opisati početak našeg puta ka Istri, a to sve zbog toga što ja živim u iluziji da između nas ne postoje granice. Ipak u realnom svetu itekako postoje i za njih su nam potrebni pasoši (šta sve neće da izmisle, ccc…). Ako zaboraviš da ga poneseš, kao što sam ja zaboravio ponijeti svoj, put će postati krug. I tako sa dva izgubljena sata, Ana, Nikola i ja, prelazimo granice. Sanja nas čeka na poznatom mestu ukrštanja sarajevskih i beogradskih puteva, Slavonskom Brodu. U Rabac stižemo u večernjim satima, taman na vreme da podignemo brojeve. To veče smo proveli u apartmanu spremajući se za jutarnju trku. Nakon prespavane noći, budimo se u prelepom sunčanom majskom, pardon, oktobarskom danu. Sunce, pogled na more i miris svežeg morskog vazduha obećavaju divan dan i trku.

Start naše trke (od 13 i 21 km) je u 9 časova, dok su trkači na dužim distancama (53 i 73 km) krenuli sat ranije. Ana i Nikola su se opredelili za kraću stazu od 13 km, Sanja volontira na organizaciji trke, a ja sam na stazi dugoj 21km. Prvih 7 km se staze poklapaju, pa ja odlučujem da trčim uz Anu i Nikolu.

Prvi deo staze ide uz more, tako da imam dovoljno materijala za fotografisanje. Nakon mora, staza naglo ide uz brdo ka starom delu Labina. Uz sepertine, lagano poskakujem sa kamena na kamen i hvatam kakav-takav tempo, ali i dalje sa foto-pauzama.

A i kako bi drugačije, ionako sam na ovu trku došao da se zabavim i uživam u čarima Istre. Nakon sedam kilometra, u samom jezgru starog grada u Labinu, staze se razdvajaju.Tu je trebalo da bude i okrepa, ali je ja nisam ni video, rekli su mi posle da je bila malo uvučena.

Ali nema veze, nije mi ni bila potrebna, imao sam još vode, a sledeća okrepa bi trebala biti na 13. km. Do okrepe trčim malo jačim tempom, ali dovoljno sporim da me ne odvuče od istraživanja okoline.

Dolazim na okrepu bez kapi vode u boci i tamo me dočekuje pravo iznenađenje - nema vode! “Kako, bre, nema vode?” Momak koji je tu nema odgovor na moje pitanje i nudi mi svoj sok od jabuke i kaže mi da voda treba stići svakog minuta. Otpijam malo soka i odlučujem da sačekam vodu, a i šta bih drugo. Voda dolazi posle 10 minuta, ja pomalo razočaran, ne zbog gubitka nekog plasmana već zbog toga što sam se čekajući ohladio. Nastavljam trku, razočarenje me polako napušta. Počinje uspon, tu već prestižem sve one koji su me pretekli na okrepi. Izlazim na vrh brda, vidim more na horizontu, momentalno zaboravljam problem sa vodom i trčim ka moru. Uz put berem žalfiju, propuštam je kroz prste kako bih pojačao njen miris. Uz pogled na more i miris žalfije, trka dobija novu dimenziju.

Pazim na svaki korak jer je teren pun kamenja i svaka greška mogla bi da me košta završetka trke. Staza počinje da se spusta ka moru, inercija me ubrzava, ali i dalje pazim na svaki korak. Lagano stižem pred cilj, ispred mene finišira trkačica koju voditelj najavljuje kao drugoplasiranu. Ja za njom tiho ulazim i tražim svoje prijatelje kako bi što pre otišli na krioterapiju u morskoj vodi.

Nakon odmora na plaži, imali smo vremena da obiđemo Pulu. Nedelja je predviđena za povratak kući ali preko Opatije. Sve u svemu, odlična trka i kvalitetno ispunjen vikend.

Na kraju mogu dodati, da nije važno kako početi, jednostavno počnite. Počnite pisati, trčati… Ne tražite izgovore, već potražite motivaciju oko sebe. Sipajte šolju čaja, dobrog vina ili bilo šta što vas opušta i počnite. Počnite pisati, inspiracija će doći, počnite trčati kondicija će vas sustići, počnite da volite naćiće se neko kome će to trebati.

Ovdje možete pogledati fotografije sa Valamar Traila 2014.